Zenon iz Eleje

Zenon iz Eleje (oko 490-430. p. n. e.) je bio Parmenidov sljedbenik. U Platonovu dijalogu Parmenid, Zenon je prikazan kao autor jednoga spisa, u kojem je nastojao odbraniti parmenidovsko stajalište, i to tako što je dokazivao da iz pretpostavke da postoji mnoštvo slijede besmislene posljedice. Nekoliko argumenata iz toga spisa sačuvano je kod Simplicija. Zenonovi najpoznatiji argumenti su oni protiv kretanja, o kojima raspravlja Aristotel u svojoj Fizici. Aristotel spominje četiri takva argumenta, od kojih su najpoznatiji Trkalište« ili Dihotomija (kako bi došao do cilja, trkač mora preći beskonačno mnogo tačaka u nizu 1/2, 1/4, 1/8 itd.; ali u konačnom vremenu nemoguće je proći beskonačno mnogo tačaka; dakle, trkač ne može doći do cilja), i Ahilej i kornjača (ako brzi Ahilej dadne prednost sporoj kornjači, nikad ju ne može stići jer najprije treba doći na mjesto s kojega je kornjača krenula, zatim na mjesto na kojem je kornjača bila kada je on došao na mjesto s kojega je ona krenula itd. u beskonačnost).^[1]

Zenon iz Eleje je najpoznatiji po svojim paradoksima.

"U ovom hirovitom svijetu ništa nije hirovitije od posmrtne slave. Jedan od najboljih primjera žrtvi radi lošeg rasuđivanja novih generacija je elejac Zenon. Nakon što je izmislio četiri argumenta od kojih su svi bili nemjerljivo suptilni i smišljeni, najveći dio kasnijih filozofa ga je proglasilo dovitljivim žonglerom, a njegove argumente sofizmima. Poslije dvije hiljade godina neprestanog opovrgavanja, ovi sofizmi su ponovo postavljeni, i postali su osnov matematičke renesanse..." Bertrand Russell, Principi Matematike I (1903).

1. ^ Kragić, Bruno, ured. (2021). "Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje". Zagreb: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Pristupljeno 1. 2. 2023.